Takozvana slagalica je igra slagalice koja cijelu sliku reže na mnogo dijelova, poremeti redoslijed i ponovo ga sastavi u originalnu sliku.
Već u prvom vijeku prije nove ere, Kina je imala slagalicu, koja je poznata i kao tangram. Neki ljudi vjeruju da je ovo ujedno i najstarija slagalica u ljudskoj historiji.
Moderni smisao slagalice nastao je u Engleskoj i Francuskoj 1860-ih godina.
Godine 1762, trgovac mapama po imenu Dima u Francuskoj imao je hir da izreže mapu na više dijelova i od toga napravi slagalicu za prodaju. Kao rezultat toga, obim prodaje bio je desetine puta veći od cijele mape.
Iste godine u Britaniji, štampar John Spilsbury izumio je slagalicu za zabavu, koja je ujedno i najranija moderna slagalica. Njegova polazna tačka je također karta. Zalijepio je kopiju karte Britanije na stol, izrezao kartu na male komadiće duž ruba svakog područja, a zatim ih bacio ljudima da ih dovrše. Ovo je očito dobra ideja koja može donijeti ogroman profit, ali Spilsbury nema šanse da njegov izum postane popularan jer je umro samo u 29. godini.
Tokom 1880-ih, zagonetke su počele da se odvajaju od ograničenja mapa i dodavale su mnoge historijske teme.
Godine 1787, Englez, William Darton, objavio je slagalicu s portretima svih engleskih kraljeva, od Williama Osvajača do Georgea III. Ova slagalica očito ima edukativnu funkciju, jer prvo morate shvatiti redoslijed uzastopnih kraljeva.
Godine 1789, John Wallis, Englez, izumio je pejzažnu zagonetku, koja je postala najpopularnija tema u kasnijem svijetu zagonetki.
Međutim, u ovim decenijama, slagalice su oduvijek bile igra za bogate i nisu se mogle popularizirati među običnim ljudima. Razlog je vrlo jednostavan: Postoje tehnički problemi. Bilo je nemoguće napraviti masovnu mehaniziranu proizvodnju, moralo se ručno crtati, bojati i rezati. Visoka cijena ovog složenog procesa čini da cijena slagalice odgovara plaći običnih radnika za jedan mjesec.
Do početka 19. stoljeća došlo je do tehnološkog skoka i postignuta je velika industrijska proizvodnja slagalica. Te glomazne slagalice postale su prošlo vrijeme, zamijenjene laganim dijelovima. Godine 1840. njemački i francuski proizvođači počeli su koristiti mašinu za spajanje slagalica. Što se tiče materijala, pluta i karton zamijenili su tvrdo drvo, a cijena se značajno smanjila. Na taj način, slagalice su zaista popularne i mogu ih koristiti različite klase.
Slagalice se također mogu koristiti za političku propagandu. Tokom Prvog svjetskog rata, obje zaraćene strane su voljele koristiti slagalice kako bi prikazale hrabrost i upornost svojih vojnika. Naravno, ako želite postići efekat, morate biti u toku s aktuelnim događajima. Ako želite biti u toku s aktuelnim događajima, morate brzo napraviti slagalicu, što također čini njen kvalitet vrlo lošim, a cijenu vrlo niskom. Ali u svakom slučaju, u to vrijeme, slagalica je bila način publiciteta koji je pratio novine i radio stanice.
Čak i tokom Velike depresije nakon ekonomske krize 1929. godine, slagalice su i dalje bile popularne. U to vrijeme, Amerikanci su mogli kupiti slagalicu od 300 dijelova na kioscima za 25 centi, a zatim su kroz slagalicu mogli zaboraviti na životne teškoće.
Vrijeme objave: 22. novembar 2022.
