Istorija slagalice

Takozvana slagalica je slagalica koja seče celu sliku na mnogo delova, remeti redosled i ponovo je sastavlja u originalnu sliku.

Još u prvom veku pre nove ere, Kina je imala slagalicu, koja je takođe poznata kao tangram. Neki ljudi vjeruju da je ovo ujedno i najstarija slagalica u ljudskoj istoriji.

Moderni smisao za slagalicu rođen je u Engleskoj i Francuskoj 1860-ih.
Godine 1762. trgovac kartama po imenu Dima u Francuskoj imao je hir da isječe kartu na mnogo dijelova i od nje napravi slagalicu za prodaju. Kao rezultat toga, obim prodaje bio je desetine puta veći od cijele karte.

Iste godine u Britaniji, štampar Džon Spilsberi izumeo je slagalicu za zabavu, koja je ujedno i najranija moderna slagalica. Njegova polazna tačka je i mapa. Zalijepio je kopiju karte Britanije na sto, isjekao mapu na male komadiće duž ruba svake oblasti, a zatim je razbacao kako bi je ljudi dovršili. Ovo je očito dobra ideja koja može donijeti ogroman profit, ali Spilsbury ima nema šanse da vidimo kako njegov izum postaje popularan jer je umro tek sa 29 godina.

U 1880-im, zagonetke su počele da se odvajaju od ograničenja karata i dodale su mnoge istorijske teme.

Godine 1787., Englez Vilijam Darton objavio je slagalicu sa portretima svih engleskih kraljeva, od Vilijama Osvajača do Džordža III. Ova slagalica očito ima obrazovnu funkciju, jer prvo morate shvatiti redoslijed uzastopnih kraljeva.

Godine 1789, John Wallis, Englez, izumio jepejzažna slagalica, koji je postao glavna tema u sljedećem svijetu slagalica.

Međutim, u ovim decenijama slagalica je oduvek bila igra za bogate i ne može se popularisati među običnim ljudima. Razlog je vrlo jednostavan: postoje tehnički problemi. Bilo je nemoguće napraviti masovnu mehanizovanu proizvodnju, mora se ručno crtati, bojati i rezati. Visoka cena ovog složenog procesa čini da se cena slagalice poklapa sa platom običnih radnika za mesec dana.

Sve do ranog 19. veka, došlo je do tehnološkog skoka i postignute velike industrijske proizvodnje za slagalice. Te glomazne slagalice postale su prošlo vreme, zamenjene lakim delovima. Godine 1840. njemački i francuski proizvođači počeli su koristiti mašinu za šivanje za rezanje slagalice. Što se tiče materijala, pluta i karton zamijenili su lim od tvrdog drveta, a cijena je značajno smanjena. Na ovaj način, slagalice su zaista popularne i mogu bitikonzumirapo različitim klasama.

Zagonetke se mogu koristiti i za političku propagandu. Tokom Prvog svetskog rata, obe zaraćene strane volele su da koriste zagonetke kako bi prikazale hrabrost i upornost svojih vojnika. Naravno, ako želite da postignete efekat, morate biti u toku sa aktuelnim dešavanjima. Ako želite da budete u toku sa aktuelnim događajima, morate brzo da napravite slagalicu, što takođe čini njen kvalitet veoma grubim, a cenu veoma niskom. Ali u svakom slučaju, u to vrijeme, slagalica je bila način publiciteta koji je išao u korak s novinama i radio stanicama.

Čak i u Velikoj depresiji nakon ekonomske krize 1929. godine, zagonetke su i dalje bile popularne. U to vrijeme Amerikanci su mogli kupiti slagalicu od 300 komada na kioscima za 25 centi, a onda su mogli zaboraviti životne poteškoće kroz puzzle.